Oproštaj s majkom

 

Majko tvoj staklen pogled dušu moju muti

i režu mi zjene izlomljene bore...

Skamenjena modra, tvoja usna ćuti,

a ja čujem tihe, nježne razgovore.

 

Još jednom, majko, o još samo jednom

tople prste ti u kosu mi uroni,

da osjetim, majko, u tom jutru lednom

žar ljubavi tvoje... I dok zvono zvoni,

 

                       

 

samo jednu riječ utjehe mi kaži,

pa sklopi oko što u beskraj zuri,

osječam da taj pogled mene traži,

dok niz svelo lice zadnja suza curi.

 

O, ta bi suza htjela reći mnogo:

poljubac majke što se na put sprema,

i savjet prije no se kaže "Zbogom"...

nježnu ljubav majke koje više nema!

 

(Danilo Kiš 1953)