Meka krila noći opet se spuštaju na mirnu panoramu mog grada.. I nakon velike kiše, nakon nekih pomaka u mom snu, u meni se javlja zlatna nit i ta nit će me dovesti do tvojih misli, tvoje mašte, tvojih snova… Duboko u sebi zbrajam tri riječi… Jesu li tri ili dvije ili osam, ne znam, a na dlanu prelomljenih linija ocrtava se proročanska sudbina… Znaš da ću te povesti u kišnoj noći između dvije obale, tragovima koje su slijedile i hladnije duše, nego što su naše… Ovaj osjećaj za tebe je premalena priča za sve što ti želim reći. U pastelnim bojama sanjam naš život, u duginim bojama vidim ljubav. Koju boju ima ljubav? To nitko ne zna… Oči duše su osjetljive, one vide - bolje od nas…