Opet smo se dotakli
i opet susreli
tamo
gdje ti uvijek ostaješ ti,
ma koliko lica
i vjekova prolazilo kroz tebe
krijući tvoju pravu sliku,
koja je čista
i prozračna
poput gorskog izvora
i titraja vala
kada ga vjetar iz visina
dotakne
a površinu ne zamuti..
Opet smo se susreli
negdje
na sredini oceana
daleko od pučine
a opet
daleko i od obale...
Ti znaš i gledaš moju dušu
i čekaš
da moji prsti zadrhte
i napišu ti stih,
dok srce još šuti
zarobljeno u bokoru uspomena
trnovitih
sačuvanih da bole
umjesto da ih spalim za sobom
i očistim put
ka nama
bez želje za vraćanjem unatrag..
Još malo,
pusti,
neka odmaraju moje rane
i koraci moji
otežali od lutanja po labirintima uzaludnih očekivanja..
Dajem si vremena...
Za sve što trebam ostaviti prije odlaska
dajem si vremena da odaberem
i posložim..
Nikad te nisam manje voljela nego sada
niti više nego prije..
Uvijek, kada se susretnemo
bez nas kakvi smo sada
i bez onih
kakvi smo bili prije,
događa se ljubav,
oslobođena čovjeka,
oslobođena tijela
oslobođena svega
što ne može prihvatiti
Njegov zagrljaj
u beskraju
bez kraja..