Ima jedna mala soba, toplija od topline, hladnija od hladnoće.
I u neko vrijeme, u njoj se teško disalo, u njoj se teško nastanjivalo.
Hranili smo rakove u nama, oni su se povlačili, ali su bili u tom hladnom mraku i nisu se vidjeli.
Prepreke su nestajale jedna za drugom, zaboravio si svoj izvor i počeo citirati riječi iz knjiga.
Čula se glazba dalekih meridijana, čulo se more u tvojoj ušnoj školjci, dok sam ti šaptala "volim te".
Tvoj pogled uvijek je znao otopiti ledenu masku uredno složenu u mojoj ladici donjeg rublja.
Rekao si "probudit ćemo noć", rekla sam "nećemo".
Rekao si "da", tad sam rekla "ne".
Zgusnuta u crvene ruže, koje si stalno donosio svakog ljetnog dana, dobio si naše zube, naše vlažne tragove.
Umjesto crvenih ruža, rascvjetala sam tvoje usne i potrgala listove do tada ispisanih stranica tvog života, zapalila ih i pustila niz mjesečev trak, da otprhnu kao latice crvenih ruža što su padale po meni iz tvojih plavih očiju.
http://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=1461&log=199589