Opet me puštaš da poletim
novi je dan, novo jutro, možda nova lica
a moja krila, otežala su od stvarnosti,
i teških kapi rose životne
tek malo su više od tla
ne sanjajući nebo,
jer ti me opet puštaš
a ja se ne opirem...
Znam, opet ću zaroniti u sumorje grada
ulaziti u prazne zjene onih koji snova nemaju
(,...a i moji su nekako pri kraju..ali ih još imam)...
Prići ću kamenom bogu
kojeg su zarobili svojom praznom željom
da bude njihov podložnik
njihov priležnik
neki ljudi
koji ne vide da taj bog još uvijek šara po pijesku
i govori o svojoj čistoj slici
koju nitko ne želi vidjeti
jer ga svi gledaju svojim očima...
Potražit ću zgužvani kolaž
netko me je volio
čekao moj savršeni portret da stvori
a ja nikako nisam mogla stajati na mjestu,
jer
ja letim
ali moja duša miruje,
trebalo je sačekati trenutak tišine..
Otići ću
u neku galeriju sna
na čijim vratima kameno srce spava
i čuva ulaz..
Dotaknut ću ga
svojom vjerom u život
(..neki će me naivnom i smiješnom proglasiti..)
i ono će se otvoriti, znam..
Pokazat ću mu kako bajka ipak iza svega
može postojati...
A onda ću opet, svojim putem
kroz pustinju,
do prvog izvora Tvojega,
gdje čuvaš cvijet za mene,
da ponovo
opet snažna
u novi smiraj poletim
onako tiho
onako
nevidljiva za sve
osim za Tebe..