PREDGOVOR

Poezija koja svakome govori shvatljivim jezikom i shodno tome organizira pjesničku materiju, da što slobodnije izrazi misao i emocije - otkriva svoju intimu i čuva čistoću misli, blisku srcu. Ona dokazuje kako i kao takva, zbog prozaičnosti života, ne mora po svaku cijenu izgubiti svoju recitativnost i popularitet.

Očito je da pjesnik ANTUN VRGOC, bez obzira na sadržajnost koju tka, modificira različite pjesničke govore i to prenošenjem tipičnih sintaktičko-ritmičkih obilježja od različitih uzora, recimo: D.D Cesarića (u atmosferi, u prozodičnom stilu i mekoj rasvjeti duše - pjesme: »OBLAK IZNABASTILLE« i »DAN MRTVIH«), zatim: D. Tadijanovića (u zavičajnosti amblemiziranoj u jednostavnim ljudima - pjesma: »KOLO«).

Malokad su uzori, ako i postoje, prepoznatljivi u samom tekstu, ako se pritom ne misli na ljubav kao pramaglicu odkoje pjesnik zaista ne zazire, a priznajemo, i u nama je zacarila, ako smo je mogli sačuvati, u onom ozračju, u kojem je pjesnik Vrgoč čuva.

Modul neke stilske funkcionalnosti ne možemo izdvojiti.

Naprosto, pjesnik želi biti djelotvoran, spiritus movens svake nove slike koja će uvijek biti dorečena. Vrgoč je tu dosljedan - u oblicima elokvencije i vlastite lirske frazeologije.

Posvema, pjesnik ne meditira, pjesme mu dosežu visinu jednostavnih kazivanja, stoga on transcendentalni smisao zamjenjuje stvarnijim evociranjem ljubavi i najčešćim, njemu dragim subjektom: ženom. Zenu on brižno fetišizira i to tako da se odjednom desi čudo - jasno nam je naime, da ovaj pjesnik voli ženskotu kao meku svilu, ali također i svoju odraslost u jeziku čuvstava kojima očito vlada ANEGDOTALNO I LIRSKI RASPJEVANO.

NENA

Nena nije

curica malena.

Visoka je

zaobljena,

jaka i stamena.

Venerinih je

oblika,

a srca kamena.

Pjesnik je bliži metru iz vlastite pjesničke radionice nego nevezanom govoru koji (a on to intuitivno osjeća) , naprosto smeta njegovom zavičajnom dojmovlju i potrebi da ispovijeda ljubav, da naslućuje eros.

U pjesmi »DESNUDA« on doslove kaže:

"Noć je doba

Uzimanja!"

a u pjesmi "SUPARNICI", pjesnik u najboljoj maniri poetske dosjetke ismijava opijenost srca i dokazuje polivalentnost poetske znatiželje:

Dva su se zgrabila

bika

na gmajni zbog

jedne krave!

Izbost će jedan

drugog

za njene

oči plave!

Ona ih gleda

smijeh ju drmusa

i misli dosta

toga cirkusa!

Svaki na svoju

stranu ajte,

a moje oči

prespavajte!

Svi ti putevi neće ga privesti žrtvi i pustoženju života.

Naša put, dakle, nije za pjesnika Antuna Vrgoča »dijabolička sila« ili »đvao u tijelu«. Put je za njega vrč života, vrelo dostojno naše prirode u kojoj pjesnik nalazi svoje senzualne sadržaje i sjedinjuje ih u jedinstveni spjev tijela.

 

Sead Begović, književnik

U Zagrebu, 19. ožujka 1986.