"Do sutra ljubavi , da do sutra" rekla je tiho gledajući prema istoku gdje se obojen ljubićastom bojom njenih snova nazirao novi dan.

Prisjeti se pisma koje mu je napisala.

"Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.
samo Ona koja te voli "

Dolazak ljubavi u njenu svakodnevicu, trenutak istinske spoznaje života, je bio u jesen. Kairos, pojava sunca u sivilu željezničke stanice je izbrisalo tragove njegovog kašnjenja. Visok i taman On s torbom putnom snova na ramenu i osmjehom na licu na trenutak ju je vratio u ono davno ljeto.
"Odakle dolazi voda?" upita Ona
"Iz zemlje" odgovori On

Njegova poezija i njeno sanjarenje o filozofiji života se u tom času spojiše u himnu ljubavi. Kao da je sišao s neba u trenutku dozrijevanja plodova jeseni, njegov dolazak pojača u njoj, već nagomilan, osjećaj uzbuđenosti. Zagrljaj i poljubac, krštenje ljubavi, otvoriše vrata vječnosti.

Bacchus i Diana, zagrljaj koji traje već tisućama godina, je postao sreća susreta i istina života na peronu, sjedinjenje prošlih trenutaka u taj jesenski dan.
Njenim žilama je potekao šampanjac, a grad je mirisao na mlado vino i kestenje.
Oko njih je tekao običan život, pun žurbe subotnjeg jutra i žurbe onih koji su s rukama prepunim životnih namirnica jurili kućama.

Dvanaest otkucaja s crkvenog tornja prepolovi dan. Neki nasmiješeni mladić s velikim buketom ulazi u jednu od kuća u aleji pored rijeke. Osamnaest crvenih ruža su, sve zvjezde neba, snovi u celofanu, znakovi mladosti i sreće. Zagrljaj iza vrata će ubrzati okretaje zemlje pojačati sjaj sunca, ali i ukrasti mladost, ograničiti slobodu, smanjiti prostor, ukrasti vrijeme.
Da li će mladost znati od navika učiniti ljubav ili će boreći se protiv njih krenuti u pustolovinu novih spoznaja?.
Martinje, kraljevo mladom vinu i oni se u ludilu slavlja zaustaviše pored rijeke.
Sunce na svom jesenjski kratkom putu ka zapadu obasjava zrcaljenje njihovih lica u vodi. Diana ih na Petrarkin način ubija da bi ljubav u njima dalje živjela, a vječna svjetlost s neba ujedinjuje njihove suprotnosti u sintropiju postojanja.
Elementarna snaga postojanja, njena svjesna spoznaja, postade jedna vrsta kompromisa stvarnog života u dvoje.
Ona živi, Ona misli, Ona želi i želi živjeti dalje u ljepoti istinskog postojanja.
Vesela znanost o istini početka širi ruke i grli ih u zajednicu onog velikog "da " izgovorenog u hramu ljubavi. Sjedinjena dva božanstva u stvarnost trenutka, u jednom suncu i cilju koji je isprepleten različitim životima postaje vrhunac spoznaje. Tišina i širina hrama, sidrište života, mjesto na kojem će misao misli postati podrška, je prekrasna arhitektura za emocionalnost znanja o zajedništvu želja. Tada misli misle dalje i sidrište ideala raste i prerasta u pučinu, nepregledno more novih doživljaja, beskrajno nebo treperećih želja..
Na peronu željezničke stanice je jesen prošlih vremena Dioniziskom snagom, životnu energiju pretvorila u ljubav. Diana je, snagom svog postojanja, pobijedila zadnji otpor nepripadanja u njoj, spriječila entropiju, ubila sve strahove od hladnoće koja je uvijek dolazila poslije jeseni. Na horizontu su se dizale nove, nepoznate misli.
Jesenski dan će trajati prekratko za sve nagomilane želje i njihovo ostvarenje.
Hoće li ih progutati vrijeme, hoće li nestati u zaboravu trenutka?
Zaborav je usvajanje novoga. Trenutak je uvijek novo nastajanje i trajanje u osobnom vremenu koje nema kraja.

Iluzija, nastala iz njenih lutanja snovima, tamo negdje iza očiju u kaosu želja i urednosti misli, to trajanje je u tom jesenjskom trenutku postalo zajednički tok jedne nove, njihove zajedničke iluzije stvarnosti.

Krenuli su prema zalazu sunca, hodajući novom dimenzijom spoznaje. Negdje iza željezničke stanice, u sutonu jeseni dotaknuše vrijeme tek sada svijesni njegovog postojanja u njima. Zamišljajući ga kao širinu purpurnog neba, doživjeli su i eksploziju boja, sve njihove nijanse i jakost svjetlosti prosute nebom u istinskom postojanju. Nova dimenzija ujedinjenja izašla iz hrama ljubavi se pred njima širila kao što se univerzum širi.

Opustjele ulice najavljuju smiraj dana, ono prelazno vrijeme između obaveza i ljepote.
Jesensko veče puno podnevnog sunca, biverzum iza vrata svijeta iz kojeg su držeći se za ruke tiho izašli, postade njihov putokaz ka životu. Boje vječnog svijetla se mijenjaju valovima njihovih misli.
Na obroncima grada jesen miriše vinom, seljaci pjevaju himnu Bacchusu, građani kušaju plodove njegovog sjemena, slave zatvaranje bačvi i čekaju da prođu godine njegovog sazrijevanja.
Zaustavili su se na otvorenim vratima krčme iz koje dopire pjesma. Krštenje je uvijek znak rađanja, a ne čekanja.