Ona, skoro nepostojeća,
izbačena iz svih uzbuđenja,
skoro nestvarna na platnu života,
tužna žena trenutka,
bolesna od sebe,
žedna na izvoru,
Ona postade duša vjetra i
osjeti širinu doline i
sve tajne svijeta
kao svijetla
u svom do tog trena
štedljivom životu.
Iznenada slobodna,
iznad monotonije i
zle sudbine vremena
pomilova usnulu šumu
rastrga korotu i
poletje sa lastavicama
ka jugu sna.

Želja se prosu snom
Noć bez sna postade
san njenoga života,
srž svih noći.
Noć budna bez umora,
svijesna svih onih
izgubljenih.

Prolazila je ovim istim ulicama često, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Sve je ostalo nepromjenjeno.
Ili joj se to samo činilo?
Tko je onda davno bila ONA?
Smije li dotaknut stare snove?
Pita se, ali kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?

Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Tamo, u uspomenama je sve mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća vrijeme. Sve što je nekada bio umor, bjeg od same sebe, bjeg od trenutka se odjednom pretvorilo u želju. Žudnja mrvi sram.
ONA diše novim snom, njenim snom, lijepim snom. Slučajni prolaznici iz onog vremena će se možda bolje sjetiti njenog, onda zaleđenog, lica. ONA se do ovog trena sjećala samo lica i junaka iz pročitanih romana, a noćas je zaboravila sve.
ONA je oživjela ljepotom jedne nove istine.