Kad zamru sve riječi
kad utihne čak i molitva
kad ti se pogled izgubi u plavim daljinama
i ne budeš vidjela ništa
osim magle oko sebe
a sva ti lica budu nepoznata i strana
ni tada te neću odbaciti
Shvatiti ću mračnu noć tvoje duše
i da si prestala vjerovati
kako možeš zadržati pijesak pustinje
među svojim razmaknutim prstima
Zajedno ćemo sjediti
kraj ugaslog ognjišta
zalupiti vratima,žestoko i bijesno
kad nas budu napuštali
satima otirati suze razočarenja
I neka prođe tako neko vrijeme
dok se u bolu porode novi neki snovi
i ne otjeraš i mene kretnjom ruke
pronalazeći nanovo svoju molitvu
irida
bglavac
