Okupan vodom studenom

 

Izranjam iz jezera vode bistre kao kristal,

svježe koja s nagosti moje ispire

travke nevremenom uzgibane,

ne s muljevitog dna, jer tamo ih više nema,

već one na površini što poput opne guste

razdvajale su dva svijeta,

svijeta vode (mog svijeta)

i svijeta iznad, na splavi od trske

gdje Majka zemlje, Juanita,

ruku žuljavu mi pruža da okupan i čist,

s kapljama koje još klize niz kožu sjajnu

iziđem kao novorođen u prisan njen dom,

taj ploveći svijet na vodama bezdana

mračnog i studenog

što tajne i stvorenja čudnovata krije,

gdje bez straha sam ronio,

a sada znam da oboje mogu - biti riba i čovjek,

da sve trunje tog bilja vodenog

koje zamućivalo je prazninu

na jednom mjestu se sakupilo,

daleko od mene, daleko od plovila

gdje sa ženom obitavam mudrom

skrbnicom Majkom obilja zemaljskog,

jer isplivao sam gol i okrijepljen,

sa spoznajom da i zaroniti je

opet u dubine te vode planinske

jednako kao i uz kotao sjediti

kraj Juanite

dok čarobno jelo sprema.

 

www.boris-pecigos.com