Ogrnuta maramom sjećanja
kao ptica živim hraneći se zrncima sreće
slike davne  uokvirene mi se smiješe
postoje li na nebu naši anđeli
da nas u tužnim trenutcima tješe
ili smo to samo stali na rubu neba
želeći snove u javu pretočiti
i dok jahač crni na nas vreba
poletjeti bi htjeli
a krila ne smočiti
ogrnuta maramom sjećanja
dani se u vremenu nižu
uspomene se pretvaraju u svetinje
moje lice urezalo majčine bore
konjanici bijeli u osvit stižu
podno planina što sutonom gore
na proplanku želja zauzdavam kočije
i crtu podvlačim
neka ostane ono što bilo je prošlost
svjetlost vlastitu u okoliš zračim
ogrnuta maramom sjećanja
palim na odrima žute svijeće
 a bijela ptica duše
 oslobođena nebesima polijeće
uspomene stale u kutiju od kartona
skidam poklopac sa oltara
meškoljim se kraj svog trona
u pepeo i zaborav da li to srce izgara?