Ne, ja nisam zaspavši u zagrljaju tamne vode, dotaknuta mirisom lopoča otišla tamo gdje sam htjela i gdje ste vi htjeli da me nađete ...

I nisam izgubila sebe, zbog ljubavi,  zbog čežnje...

Tonuh kroz oganj,  gorjeh bezizlazno, želeći da me  zauvijek proguta žar vlastite obmane, vjere u neopisivost  dotaknute ljubavi, koja nema oblik, koja se ne opire mojim dodirima koji to prestaju biti i koja će plesati u meni vrtlog beskonačne vječnosti....

 

I za trenutak se predah...Bez nade...

I tad osjetih Tebe,  Gospo jedina moja,  Gospo od jezera spoznaje,  Gospo od ljubavi,  Gospo od Stvaranja, Gospo moje čežnje...

O, kako si okrutno mačem svojim do srži moga bitka došla,  rasijecala meso moje duše,  došla do kostiju, odvojivši me od svega moga,  u meni lažno stvorenog...

A onda me zagrlila..

Sama bez ljubavi ne možeš živjeti, jer, ti si Ta, koja je rađa, koja se hrani njome, a meni si je oduzela, da bi mi pokazala koliko je potrebno predati sve, baš sve, da bi se od tebe dobilo još više ... Najviše...

 

O, kako je zanosna tvoja sebičnost, kako je neshvatljivo tvoje ruganje bezuvjetnosti...

 

 

Ti sve znaš ... I znaš kako me treba voditi, i znaš kako me treba zarobiti, kad se u ljudskim okovima svojih lutanja počnem saplitati ... Tada me čudesno ispuniš, čudesno oslobodiš,

kada mislim da kraja navezanosti na sebe nema...

 

O, jedina, vječna Gospo od spoznaje, vodi me i dalje, u još dublje dubine, gdje drevni zaboravljeni ostaci sjećanja žele dotaknuti dlan moj, u kojem čuvam sedef-školjku od prapočetka stvaranu...

  A onda me, nakon svega, povedi u visine, gdje ću biti potpuna u potpunosti,  gdje ćeš me čuvati,  kao trak svjetla koje u svome krilu čuvaš,  kojeg ćeš kroz mene roditi, kroz mene iznjedriti...