Kao Mjesec iznad vode, blijed i sam, bio si majstor u toj igri samoće, igri odbljeska svog odraza u mojim očima. Kroz bijele noći polivene kišom dolaziš u moje snove i oduzimaš mi laki dah sa usana te kroz neke koridore svijesti opet dodiruješ vječnost u srcu. Razasuta na obali svog života skupila sam krhotine i polijepila ih  i kao dar donijela u novi život, nadajući se da ću brže od traka svjetlosti zauzeti svoje mjesto u tvom srcu. Možda trebam tiše disati i pustiti srce neka preskače one svoje poznate ritmove... Između neba i Zemlje sklopljen je mir, a između oblaka i valova povučena je linija, koja nas spaja. Tom linijom srca dolazim k tebi jedino onda, ako je odraz tvog lica ... ljubav.