Odmori se, anđele,

posmatraj sve rastočene čari trenutaka

u kojima si dušu moju zatekao..

U  akvarelu noćne kiše

koja je ispirala tuge

donoseći svjetlo..

U svim prošlim putevima

i tijesnim cipelama stvarnosti

žuljevitim tabanima

i trnjem

u bosim nogama..

U  bijelom paperju oblaka

koje me dozivalo puninom,

u prvom mirisu proljetnog cvijeta,

i slatkoj majskoj trešnji

koja je prva dospjela

na moj dlan..

Odmori se, anđele moj,

spusti mač,

riječi me ne mogu više dotaći,

oštre, opore, tvrde i ranjive,

jer prepuštam se pitomosti tvojeg srca

a ostavljam divljinu ljudske povredivosti..

Mala lisica grli svoga princa..

Odmori dušu svoju toplu,

vjerni moj anđele,

i dopusti da sjednem uz tebe,

na krovu katedrale sjećanja,

da zavirim na tren

u onu drvenu klupu

gdje me svjetlo tvoje ljubavi

prvi put obasjalo..

Ti si tada napustio zidove

a i ja sa tobom..

Svijet je i dalje isti

samo  se ljubav sve više sakriva..

Odmori, moj anđele,

ljepoto srca moga,

jer znaš

i ja znam

da tamo negdje

u visini

ne možemo ostati, jer

ljubav

i tvoja nježnost

ne treba samo meni,

svijet čeka na tebe

i tvoje korake..

Odmori, ljubljeni,

ja dalje mogu nekako sama,

i znam

ako zastanem,

da ćeš doći

ponovo me zagrliti,

dušu moju

sobom obasjati..