Predstava je gotova… naklon blagi…
jedna je ruža doletjela na binu,
daske koje život znače…
Spuštam ruku da dohvatim tvoj cvijet, dragi…
blago pridržavajući krinolinu
dok pljesak odzvanja… sve jače i jače.
Navlače se crveni zastori teški, već niz stepenice jurim…
Sačekaj još tren dok se brzo presvučem u garderobi.
Predstave, glumci, publiko – bok!
Ja žurim…
Evo… za tvog bijelog konja šaka zobi,
a za tebe… zagrljaj i cmok!
Podižeš me čvrstim stiskom ruku oko pasa,
sagibaš se, sa smiješkom kažeš: Idemo li, vilo moja?
Prpošno se smijem… k'o nestašno dijete…
U daljinu odmičemo… konj se kreće u po' kasa…
Prema nekom novom svijetu… prekrasnih mirisa i boja.
Bajka postaje stvarnost. Zbogom, svijete!
bglavac
irida
edin.kecanovic
