Svako veče, svakog jutra igra se nastavlja ...
Iznova i neprestalno tijelo se obnavlja ...
Vodom ispiremo nečistoću svi sa kože ...
I ne mogu ne upitat' ponovno te Bože ;

Koju odjeću da odjenem danas svojoj Duši ...
Jer kad gledam dnevne vijesti , moj se svijet ruši ...
Kao da bi crna boja bila ponajbolji prizor ...
Zar je stvarnost sve što nudi radio i televizor ...

Potiho ... unutar mene , šapuće mi tihi glas ...
U Odjeći Ljubavi ti potraži svoj spas ...
U što ćeš da odjeneš Dušu, ti odijevaš i tijelo ...
Odjeća su ; tvoja Misao ... tvoj Govor ... tvoje Dijelo...

Misao je kao voda kojom osvježavaš otežalu kosu ...
Nalik je na kapljicu , na srebrnu , jutarnju rosu ...
U bistrini odražava svu mudrost svijeta ...
Ishlapiti na suncu može ili pomoć cvijetiću da cvijeta ...

Govor ljudski kao ton je s anđeoske strune ...
Utješiti Dušu može kao klupko tople vune ...
I ranjavati srce ,izbosti ga tvrdim mačem ...
Uništiti prijateljstvo , natopiti oko plačem ...

Što je Misao ako izrečena nikada nije ...
Što je Govor ako laž se iza riječi krije ...
Odjeća za Dušu satkana je i od naših Dijela ...
Ukras ili štit od srama kad pokriva naša tijela ...

Svako veče, svakog jutra igra se nastavlja ...
Iznova i neprestalno tijelo se obnavlja ...
Pokrivamo golotinju jer sram nam je usađen ...
A što vrijedi pusti hram od zlata ...
Ako Ljubavlju on nije izgrađen ...