Odavno sam odložila mač i kacigu,
krilati moj Bože,
koje si mi poklonio
ostavivši me na stijenama
ispod uskomešanog mora ljudskog bitisanja...
Trebala sam Te,
dozivala tvoju dušu,
i izvlačila brodolomnike
usamljenike na rubu života
misleći da u njima
tvoje srce kuca..
Ne..ti si se igrao skrivača,
dok su moje vrele usne
ljubile tragove
nekih čudnih izopćenika
iz limbova lažnih ljubavi
dok sam ja,
Boginja tvojih letova
tražila samo jedan tvoj znak,
jedan nagovještaj
da si tu,
negdje blizu
i da čekaš
predaju moje strpljivosti
i izdaju moje vjernosti..
Tvoj mač kojeg čuvam
postao je mač riječi
kojima mogu sasjeći korijen lakoumnosti
i britkom oštricom
srca ranjavati..
A ja ga odlažem
i zabadam
u zemlju koja jedina može podnijeti
bol moga čekanja..
Kaciga koja treba sačuvati misli na Tebe
bačena je u naručje
Gospi od Jezera..
Neka u meni ne bude ništa osim čežnje..
Ona jedina
drži živom moju vatru iznutra
koja čeka
tvoje dlanove
i zagrljaj besmrtnosti...