U odaji tišine spava golub mira
leptir duše na spomenik slijeće
neznani netko tihu simfoniju svira
na povjetarcu titra plamen svijeće
Bijela tišina u srce svraća
možda samo na trenutak
duša se to nebu obraća
nalazeći jedan mirni kutak
Samo da uspomenu u luku obiđe
još samo da sjećanje ne zaboli
kad u predvorja odaje siđe
da srce joj čežnjom ne izgori
Vjetra da joj snove ne ukrade
vječnim dahom da prodiše
Kraj nje anđeo tišine stade
svu tugu bijelim krilom briše