Koračam polako Odajom Tišine
Lahorasti vjetar jedini je drug
I ne trebam sada ja ničije blizine
Otpuštam iz sebe davno stvoren dug.

U trenutku Svetome

Ovdje i Sada...
Raskinuti ću lance što iz prošlosti se vuku,
Možda... odnekud... zaiskri i nada...
Jer unutar mene demoni se tuku.

Ljutnja i bijes, pratitelji davni
Iskrenost do bola kao mač što sječe
Osjećaji skriveni, a žele biti slavni
Bujica od snova meridijanima dok teče.

Odaja Tišine sad' bojno je polje
Udarci što sama ja zadajem ih sebi
Utjeha se nudi, da jednom bit' će bolje,
Prekidam tu bitku da naudila si ne bi.

Pitanje za pitanjem klizi mi kroz misli
Posustati ...

Nastaviti...

Okrenuti leđa...
A demoni maleni još više su me stisli
Izabrati ne znam, jer sada sve me vrijeđa.

Odluka je pala...

Ja krenuti ću dalje!
Odajom Tišine koračati ću svjesno
I znam da za ovaj rat ne dijele se medalje
Jer tek bitka je jedna dobivena tijesno.

Koračam polako Odajom Tišine
Postajem sama sebi ja najbolji drug
Osjećam prisustvo još Nečije Blizine...
Dok otpuštam iz sebe davno stvoren dug...

(safiris.blog2006)