Koračam polako Odajom Tišine...
Lahorasti vjetar jedini je drug...
I ne trebam sada ja ničije blizine...
Otpuštam iz sebe davno stvoren dug.

U trenutku Svetome ...Ovdje i Sada...
Raskinuti ću Lance što iz prošlosti se vuku,
Možda...odnekud...zaiskri i Nada...
Jer unutar mene demoni se tuku...

Ljutnja i bijes...pratitelji davni...
Iskrenost do bola kao mač što sječe...
Osjećaji skriveni...a žele biti slavni...
Bujica od snova meridijanima dok teče...

Odaja Tišine sad' Bojno je Polje...
Udarci što sama Ja zadajem ih sebi...
Utjeha se nudi ... da jednom bit' će bolje...
Prekidam tu bitku da naudila si ne bi...

Pitanje za pitanjem klizi mi kroz misli...
Posustati ... Nastaviti... Okrenuti leđa...
A demoni maleni još više su me stisli...
Izabrati ne znam jer sada sve me vrijeđa...

Odluka je pala...Ja krenuti ću dalje...
Odajom Tišine Koračati ću Svjesno...
I znam da za ovaj Rat ne dijele se medalje...
Jer tek Bitka je jedna dobivena tijesno...

Koračam polako Odajom Tišine...
Postajem sama sebi ja najbolji drug...
Osjećam prisustvo još Nečije Blizine...
Dok Otpuštam iz sebe davno stvoren dug...