ODA  PRIRODI

 

Gledam u nebo posuto zvijezdama,

Gledam u bezvremensku  nebesku oranicu,

Po kojoj Otac sije sjeme vječne svjetlosti,

Gledam u zvijezdu padalicu,

Kako milosrdno isprepliće magičnu svjetlost,

Iznad samotna sanjara na stazi snova,

-požurimo, ne radi nas, ne radi izgubljeni snova,

Požurimo radi budućnosti-,

Gledam u ranu zoru kišnu kap na latici divlje ruže,

Kako onako čista i gola drhturi,

kao anđeoski bistra suza na licu napuštene žene;

Gledam u tek procvjetalu ružu,

 kako se budi i nudi novom danu,

kao žena voljenom muškarcu,

-jednom ćeš se vratiti i obrisati suze

Koje smo zajedno ljubili i mirisali pod odsjajem sjevernjače-,

Gledam ponizno u sunce kao u nekog nebeskog kovača,

koji skuje sklad u ljudskim dušama,

 Gledam u stoljetni hrast,

 kao u vječno mladog ljekarnika,

 koji besplatno nudi svoje ljekovito bilje,

 Gledam u stablo kako uspravno raste,

 i uranja svoje mlade grane

  u naručje sunčeve zlaćane svijetlosti,

dok mu vjetar bratski miluje naborane lice,

 i šapće o svoji tisuću ljeta lutanja i samotovanja i ljubovanja,

-ne boj se zaljubiti, ljubav je sjeme nova života-,

  Gledam u čovjeka koji ne čuje,

 i ništa ne razumije što mu to priroda želi reći.

 

© Walter William Safar

 

"Let The Sun Shine In"