Oda ludosti

   Došao sam jutros odlučno u grad,

da podijelim mudrost starih svetih knjiga

ljudima što žive u tmini neznanja

i svakog’ dana pate u oceanu briga.

Po ulicama srećem ponosne žene

što poliesterska odijela na sebi nose;

otmjene dame s najlonskim čarapama

i plastičnim ukrasima što im vire iz kose.

Besposleni klinci tumaraju gradom;

drogirani pankeri i djeca cvijeća.

Prodavač novina na uglu glasno viče:

“Pronađena beba u kanti od smeća!”

Prostitutke tragaju za svojim kupcima;

kraljice noći što neumorno pecaju.

Na pločnicima obespravljeni prosjaci,

bogalji i sirotinja od gladi jecaju.

Grad je pun smoga, i jedva se diše.

Iz tvorničkih dimnjaka crni dim se puši.

Na periferiji sudar. Troje je ranjenih.

Sirena prve pomoći zaglušuje mi uši.

Korumpirana policija suzbija nemire.

Gnjevni studenti bore se skupa.

Novine pišu: “Umrli turisti od raka kože

– za to im je kriva ozonska rupa.”

“Bit će sutra bolje!”, političari lažu,

al’ na papiru je još uvijek samo mrtvo slovo.

Jedan ljuti radnik na Trgu Slobode,

“Mater im njihovu...!”, od muke je psov’o.

Televizor pokazuje novosti u nekom cafeu;

uglavnom sve loše, da spomenem par:

“Srušio se avion s dvjesto deset ljudi.

Na motoru aviona desio se kvar.”

 

   “Pronađeni leševi nestalih djevojaka;

neki su im zlotvori prerezali vratove.”

“Političari mnogih afričkih zemalja

čak i malu djecu guraju u ratove.”

“Brazilski moćnici pohlepni za novcem;

i dalje se krče stare tropske šume.”

“Bogati Amerikanac kupio park prirode

i u njemu gradi tvornicu za preradu gume.”

“Razarajući potres u južnom Iranu;

velika katastrofa uzdrmala svijet.”

“U Čileu poznati borac za ljudska prava,

umro od kalibra četrdeset pet.”

“Šesto ljudi u kritičnom stanju zbog nekog lijeka

i njegovog popratnog efekta.”...

Neka žena me gurne i trgne iz misli,

pa sa gnjevom reče: “Dečko, vi ste sekta!”

Baš dobro što je došla ta cinična gospa,

da ne gubim vrijeme gledajući vijesti.

U ovome svijetu ionako nema ničeg novog;

vode ga budale degradirane svijesti.

Ljudi jedu leševe zaklanih životinja.

Sjede u restoranima, dok im iz usta curi mast.

Po kioscima magazini s paradom golotinja.

Sve je samo pohlepa, neznanje i strast.

Profiteri nam stavljaju otrove u lijekove i hranu;

pesticidi, konzervansi, umjetna gnojiva i ostala kemija.

Doživjet pedesetu bez kroničnih bolesti,

u današnje vrijeme postala je premija.

Posteri i reklame ispiraju mozak.

Promocija robe pred napuštenom crkvom.

“Ovaj je proizvod upravo neophodan za vas!”,

pa svi ljudi trče k’o magarci za mrkvom.

   U izlozima je gomila beskorisnih stvari;

glupe knjige, suveniri, razne sprave, mikrovalne peći...

Ljudi se klanjaju tehnologiji k’o Bogu,

al’ na kraju ipak vode život gori nego pseći.

Sve oko nas su samo rođenje, bolesti, starost i smrt;

zatim kriminal, nepravda, nesreće i strah.

Svatko misli da je materijalno tijelo

što će se na kraju samo rastočiti u prah.

Hodam dalje gradom i prodajem knjige, kad odjednom;

neki bjesni tip ispred mene skoči.

“Vi Hare Krišne ste luđaci bez mozga,

ne želite pogledati istini u oči!”

Ništa nisam rek’o. Produžio sam dalje,

misleći u sebi: “Tko je ovdje lud?”

Al’ doći će vrijeme kad će ljudi cijeniti

milost Šrila Prabhupada i sav njegov trud.

Dublin, 17/03/04 (Dan Sv. Patricka)