ODA LJUBAVI
 
Na starom hrastovom stolu,mom oltaru polivenim kišom suza,prazna boca,prazna kutija cigareta i prazni papir , moja oporuka svijetu…
Da prijatelji, ja  pjesnik i lutalica , neshvaćeni sin voljena mi čovječanstva, sada to mnogo sigurnije nego jučer mogu napisati na  prazni papir:
Ljubav je vrlo plemenita roda, 
Ona dolazi nečujno i sporo i brzo,
Kao i ona grimizna  sjena,
Što je sad vjetar raznosi po krovovima svijeta;
Nema tog uha koji je može čuti;
Nema tog oka koji je može vidjeti,
Uvijek bosa,nečujno stupa po travi,pustinji,
vodi,moru i prati čovjeka,
vjernije od vlastite sjene.

Kad  šutnja postaje glasnija,
Od snažna kucanja srca,
Kad u očima imaš glasnogovrnika,
Srcu ti dragom,
Znaj da je u pitanju ljubav snažna,
Uvijek vjerna i nepotkupljiva,
Stupa iza snova čekajući na svoj red,
Jer snovi  su njezina cesta života;
 
Kad čuješ zvonki smijeh,
Grlati glas,
Znaj da je ona u bjelom,
Negdje u blizini,
U  ruži, pupoljku, latici paloj,
U nijemoj suzi,
Čut ćeš njezinu odu srcu svakom;

Kad čuješ suzu da udara o ledeno lice,
Znaj da je ona u crnini ,
Negdje u blizini,
Uz dogorjele svijeće,drvene križeve,vranu grlatu,
Mramornu građevinu i crnu zemlju;
 
Uvijek je tu,bosa,spora i brza,
Nepotkupljiva ,vječno budna i vjerna.
Kad treba,
Nečujna kao šutnja svih šutnji,
Kad treba,
Glasnija  od gromova i munja,
Jer Ona je sveti putnik,
Koji vječno putuje,
Od srca do srca svih ljudi.
 
©Walter William Safar-Napisao Gospodnjeg dana ,četvrtak ujutro,u Zagrebu, 31.10.2013.