Kako je hladan taj kamen zarobljen u zimskoj noći, ukopan u zemlju što se steže sama od sebe i kao strava obavija moj lakat, dok ramenima oslonjena na mračnu sjenu promatram zagasito tamnoplavo nebo ove noći. Jutros su mi obećali ledene bisere s neba, posute puteve staklenim perlama gdje mogu preletjeti i biti savitljiva kao vrba, dok pokušavam iz tvog plavog oka odgonetnuti onaj smješak, kojim me budiš svako jutro. Satkana sam od trava lijepog proljetnog dana, zelenih polja po kojima su izglačane vlati trave provukle svoju proljetnu maramu i prebacile mi je na ramena, da bih te opet dozvala u moj svijet.