Na bijeloj površini života sve karte su promiješane i položene... na nesigurnom tlu stvarnosti očekivala sam pozitivne predznake predstojećih godina... Puno se dogodilo... očekivano i neočekivano... Osjetila sam gdje je izvor nepomućene radosti, osjetila sam gdje nebo čuva bistar kristal tajne, osjetila sam se bez zaštite spojena sa dobrim skladateljem prirodnog tijeka. Laganim dodirom izvadih biser iz mozaika duše i stavih ga pred tebe.... na jednoj od karata života ocrtavao se lik...Sve univerzalne nade što su me vodile jednom cilju raspršile su se pred spoznajom da, ništa što je očekivano, ne događa se kad se očekuje.... U davno umrtvljenim očima nije zasjala iskra svjetlosti... bila sam na nesigurnom tlu stvarnosti... Volim se sjetiti neočekovanog vremena u očekivanju... Mjesec me uvjerio u svoj sjaj kad ga nisam očekivano gledala... dok sam ga gledala, onako punog i prepunog sebe, ništa se nije događalo... Između noći i svitanja polako je blijedio i njegov sjaj kao što u meni blijedi sjaj očekivanja... I kad promiješam zlatnu boju mladosti sa plavom bojom očekivanja, srce neće preskločiti poznati ritam disanja.. podijelit ću ovaj komad neba iznad sebe s tobom, zamijenit ću sjaj dalekih zvijezda za bljesak tvog plavog oka, jer bez tog sjaja plavog oka nema bezdana s kojim tonem u more neobjavljenih zora i nedolazećih sutona... Bez sjaja plavog oka nikad se poljubiti neće suton i zora.... kažu, najtamnije je pred svitanje... odgovaram: najbolnije je pred buđenje...