Od kad znam za sebe

čeznula sam za

tvojom snažnom rukom

oko mog ramena,

tek toliko da osjetim

da nisam sama!

Tražila sam u tebi

utjehu, oslonac, spas,

tvrdu stijenu,

jer bila sam jako mala

kad mi je umrla mama.

I kad si često kući

pripit dolazio,

I kad me ljuljajući se,

nešto mumljajući,

svojim pogledom

nisi niti prepoznao

još uvijek sam te

svojim ocem smatrala

i uvijek, baš uvijek

sve ti opraštala.

Cijeli život sam se nadala,

vjerovala, očekivala,

samo jednu lijepu riječ!

A upravo onu

najočekivaniju,

riječ najdražu,

tebi je tako teško

bilo izreći;

„Kćeri moja.......“

A sad si otišao!

Ni ti, ni ja

nećemo moći izreći

ono što nam duše pritišće.

Život je prohujao,

vrijeme se više nikad

vratiti ne može, i neće.

A bili smo tek korak do

sreće, do ljepote,

bilo je dovoljno samo reći:

VOLIM TE, I VOLIM TE!