Oljušten život cijedi se niz grlo i kaplje na mekane rane od kuda ni prst sudbine ne može ponijeti kapljicu. Tim mračnim koridorima podsvijesti dolutala sam i spoznala da se iz moje sobe ne vidi Mjesec. Sve se pamti, a zaborav ne donosi zadnji mir. Preko slomljenog krila ptice, koja nikad nije poletjela, vidim satkanu koprenu iluzija, a od njenih tokova i žubora ne diše ni trava ni nebo. U tragovima očiju nakupljene suze, na rubovima usana titra krinka osmijeha. Strana sam sama sebi. Pronašla sam se na trenutak i opet izgubila. Dah na srcu je zaustavljen. Zašutjelo se. Tišina. Ubila me.