Moja Lola! Mi pobjeđujemo. Prokletstvo tijela

 je gorko, ali ono nije osvojilo cjelinu.

 U ovom sjajnom svemiru ima nečeg većeg od

života.

Smrt ne može dotaći tajnu duše!

     Nećemo ni zazirati, mada ovaj dalji bol

     Udara u jetru vatrenim jezičcima,

    od nade-užasne nade-čiji blistavi zub

    Se sada miče, zmijin, pod tvojim srcem!

 

    Jer gle! nismo uzalud prizivali boga

  da olabavi pojas nevinosti;

    Čak se i sada približava jezivi period

  koji plaši sve majke ovog svijeta.

   Ovo je vrijeme tepanja-reci mi istinu!

  Nikada nisam sreo nekog sličnog tebi. A ti?

 

  Ipak je svaka komedija bila tragedija.

 Ja sam iskreno doživljavao sve što sam osjećao.

 Zato što se točkovi okreću, zaista, da li ćemo

 poreći da točak ima i vrh i dno?

Ja sam središte i stojim po strani.

Ja sam Sve, koji je stvorio sve, u svemu

što jesam kao Ništavilo. Ja sam srce svježe krvi

ovjenčano zmijom, a haos je moj ogrtač.

 Ti si kao i ja; Ova misterija je naša.

Ova kopilad krvi čiste od jalovosti.

Nikada nas ne mogu upoznati, lijepe i slobodno rođene cvjetove.

Tako oni mogu reći-i reći će-o tebi i meni:

"Ovi pjesnici nikada ne razlikuju nedozreo sir od krede."

"Ovo su budalaštine o kojima ljubavnici pričaju"