Iza tamnih oblaka nisam vidjela jutarnju zvijezdu. Već danima vise nad panoramom mog grada, skrivaju nas od drugih bića, skrivaju nas od nas samih. Biti skriven – lijep osjećaj. I dok sam udahnula oštri zrak, bjelina snijega me iznenadila... kao da je tek pao... Led se raširio poput ljetnog požara, uvukao me u svoj pucketavi svijet  i promatrao prelomljene linije na dlanu. Ništa novog. Budućnost prekrivena tamnim oblacima. Skrivena od mene. Biti skriven – (s)lijep osjećaj, koji ne vodi nigdje, osim na bijelu površinu, ledom okovanu, u sebe umotanu. I traje taj osjećaj skrivenosti sebe u sebi. Nije proljeće. Zima vani... zima u zadnjem kutku neusklađene sive tvari... još nije usklađeno kretanje prema ovom jutru i kretanje prema meni. Nevidljivi plašt me skriva od jutarnje zvijezde, umjetna svjetla zavaravaju lažne puteve i vode me u dubinu noći. Promijenit ću kontinent, promijenit ću planetu... ali ne mogu promijeniti sebe u sebi, dok nisam spremna na promjenu. Još ne. Kava je završila svoj jutarnji ritual... krenula sam... bez promjene.