Možda sam pčela
i zujim,
zujim
sa cvijeta na cvijet.
Ponekad bih
voljela
obletjeti svijet.
Možda sam i osa
koja mirno leti
sve dok
na nekog
ljutog
i netrpeljivog
ne naleti.
Tada ga piknem
onako malo
tek toliko da ga
zaboli.
Ne zbog zloće
već zbog obrane
kao da sišem slatko voće.
Možda sam i
stršljen
ponekad.
Samo u trenucima rijetkim
kad me netko
neprekidno bocka
a misli da to ne osjetim.
Tada zazujim,
trkom se zaletim
oštro i bolno
svoj žalac
smjestim.
Ne piknem baš uvijek
samo ponekad.
Jer nisam ni osa, ni pčela, ni štršljen
Već samo običan čovjek.
irida
bglavac
