Zašto o tebi kad pišem

riječi iz mene samo teku

i suze iz očiju zelenih

kao rijeka poteku?

 

Zašto o tebi kad pišem

imam u sebi neiscrpno more

što se prelijeva iz mene

kao da ga tužne riječi tvore?

 

Zašto o tebi kad pišem

suza u oku sjaji jači

i cijeli svijet je tužniji,

kao da nebo sa mnom tad plače?

 

Zašto o tebi kad pišem

u srcu mira nemam ja

i ne vidim blistavu zvijezdu

što na noćnom nebu sja?

 

Zašto o tebi kad pišem

srce mi u kristale lomiš

zaustavljaš njegov drhtaj

i sjenovitim putem me vodiš?

 

Zašto kad o tebi pišem

u sebi sreću ne osjaćam,

ali znam – nisi mi vječna

jer knjigu tvoju baš zatvaram?

 

Tugo, pratiteljice moja,

bila si mi najvjernija mrtva duša,

ali sad moj život ide dalje

i tvoju bolnu pjesmu srce ne sluša.

 

Odlazi i ne vraćaj se neko vrijeme

jer sad u ljubav vjerujem

plavim velom sam se pokrila

i za srećom više ne čeznem.

 

Odlazi, ne vraćaj se više u moj san

zaboravi da si me ikad poznavala,

a ja ću te se ponekad sjetiti

jer si me do moje ljubavi samo ti dovela.

 

 

http://shadowofsoul.blog.hr