O, riječi, ustajte, za mnom!,

i koliko god da smo odmakli,

daleko i predaleko, idemo

još dalje, ka kraju koga nema.

 

Neće svanuti.

 

Jedino će za sobom

povući druge riječi,

rečenicu po rečenicu.

Tako bi svijet,

konačno,

želio da se nametne,

da bude već izrečen.

Ne izgovaraj ga.

 

Riječi, za mnom,

da ne bude to, konačno,

- da ne bude ova požuda za riječima

i govor na pogovor!

Pustite neka sada

ne govore nikakva osjećanja

neka mišić srca

nešto drugo uvježbava.

 

Pustite, velim, pustite,

 

samo ne u ono najviše uho,

ništa, velim, ni šapat,

neka ti za smrt ništa ne padne na pamet,

ne puštaj, ni poslje mene, ni blago

ni gorko,

ni utješno,

bez utjehe

da opiše

i bez ikakvog znaka -

 

Samo ovo ne: sliku

u prašnjavoj paučini, prazno kotrljanje

slogova, riječi na samrti.

I ni riječi na samrti, o, riječi!