O PISCU SU NAPISALI

Marijan Kropek, književnik

Ostajte mi i dalje u milostivom ozračju i inspirativnom okruženju ŽENE. .. , žene majke, žene i životne družice, žene istinske prijateljice ... kao velikog pojma, egzistencijalnog predodređenja i simbola Vašeg stremljenja k nečem još većem, boljem i plemenitijem, nebeski čistom.

Od sveg srca Vam prijateljski želim da osjetite što manje stvaralačke boli, a što više radosti na uzvišenim putovima i stazama umjetničkog zanosa i plodonosnog rada. Neka se, prijatelju moj, nikada, baš nikada ne gasi u Vašem biću ona divna Tinovska kocka "kristalne vedrine".

Ivan Boždar, književnik

Teško Vrgoču, jer njegov svaki stih vapi da postane poema, njegovo oduševljenje u pjesmi je vulkan na čijem vrhu nikada ne raste oklijevanja. Vrgočevo pjesništvo je pomalo divlje satirsko božanstvo srušeno s erotskih oltara i dotjerana među nas!

Biblija njegovih užarenih uzdaha naklonjenih Venerama nudi svoj sakralni obred pjesmovan i prijeteći!

 

Sead Sead Begović, književnik

Malo kad su uzori, ako i postoje, prepoznatljivi u samom tekstu, ako se pri tome ne misli na ljubav kao pramaglicu od koje pjnik zaista ne zazire, a priznajmo, i u nama je zacarila, ako smo je mogli sačuvati, u onom ozračju u kojem je pjesnik Vrgoč čuva.

Pjesnik ne meditira, pjesme mu dosežu visinu jednostavnih kazivanja, stoga on transcendentalni smisao zamjenjuje stvarnijim evociranjem ljubavi i najčešćim, njemu dragim subjektom - ŽENOM.

Ženu on brižno fetišizira i to tako da se odjednom stvori čudo.

Jasno nam je naime da ovaj pjesnik voli ženskotu kao meku svilu, ali također i svoju odraslost u jeziku čuvstava kojima očito vlada anegdotalno i lirski raspjevana.

Naša put nije za pjesnika Antuna Vrgoča "dijabolička sila" ili "đavo u tijelu". Put je za njega vrč života, vrelo dostojno naše prirode u kojoj pjesnik nalazi svoje senzualne sadržaje i sjedinjuje ih u jedinstveni spjev tijela.

 

Akademik Akademik Dubravko Jelčić, književnik

Ing. Vrgoč nije profesionalni pisac, i to je, rekao bih, njegova znatna prednost. Sve više volim pjesnike kojima poezija nije profesija nego dokolica - pod uvjetom, dakako, da su doista pjesnici. Da su doista pjesnici, kao što je to autor pjesničke zbirke ARBORETUM, koji u svojim lirskim minijaturama otkriva i svoj odnjegovani ukus i svoj istančani senzibilitet kako za motiv tako i za riječ. Bez imalo dekorativnosti ili afektacije, ovaj minijaturist je zagovornik ljepote i zdravlja, on širi radost, uvjeren da je život uvijek jači od svega što ga zatire. U njegovim stihovima ima ludizma, ima prpošnosti, humora, ali i sentimentalnosti, opore mjestimice, no uvijek priljepčive.

 

Prof. Prof.dr. Boro Pavlović, književnik

Vrgoč, podrijetlom (i ne samo podrijetlom) Šokac i adoptirani Zagrepčanin, zapravo, aristokrat duha, sin prirodoslovca organskog biokemičara, susjed Matoša ("Maćuhice") i Bana pučanina ("Javor i tamjanika"), baštinik klasične kulture nijetio je svoj izraz na finoći ne samo naših florealija nego i osluhu "Haikua", Devidea i "Tanki", Radovana Ivšića odavna Parlžanlna, a u mladosti stanovnika mansarde u Jurjevskoj ulici. Viđao je na Ilirskom trgu živog golijata Julija Benešića, pjesnika Osijeka i "Istrgnutih listova". Od jednog davnog studenta sumarstva, pjesnika Dragutina Tadijanovića, učio je tajnu otvorenog stiha. (otud možda i bukolika i nostalgika i melankolika vesperlana).

 

Akademik Akademik Slavko Mihalić, književnik

Od istinskog pjesnika, onoga čiji su stihovi u ovoj knjizi, možemo očekivati jedino da je svoj rukopis dovršio, da mu je rukopis konačan i svaki razgovori potom (Što ste kanili reći", "kakvi su bili vaši povodi" itd.) ovime postaju besmisleni. Sve što je pjesnik kanio reći, to je i napisao, pa čitatelju jedino preostaje da upita samoga sebe je li to razumio. Bude li mu odgovor niječan, može samome sebi reći da baš nije posve upucen  pismenost.