Ovo ludilo luđe je i od smrti same

     u kom Ona

   vječno se krije

 suzdržat ću se ako uspijem

 a to ćemo tek vidjeti  da o njoj

 ne napišem ništa, časak samo

 

   dok u ludilu stihova mi ćemo se smijati

      i plakati

  Dvije paklene zmije

    netom probuđene samo,

   tek pred nagovještaj nadolazećeg

   doba i potom ostavljene

     poludrijemežu  slasnom

  gdje kupola od smrti sigurno

 se uzdiže i raste ponad latica njihovog        

    bestjelesnog cvata

 

   u grmovima ruže sakrivenim duboko   

 nekakva  nova svjetlost se rađa

    - ples cvijeća i trnja

       rasutih uokolo

  gdje neka nova misao se gubi i

 postaje stvarna poput gibanice noći

   osluškujuć posjete bestjelesne gladi

 što u onom vrtu snivaše odavno

 

  Na gole grudi položene bjehu

    dvije paperje meke

   i nijemi zvuk svile

 i pjesma čegrtuše što svilom razara

    noć svaku

 i mene obli taj bljesak čudnovatog tog

 zamamnog bedra rajske pustoši .

 

 U tebi sve zamire posljednjoj

 k tebi prilazi moj zmaj stoljetni

 

  Ti cvijećem ćeš uživati poput leptira

  snivajući kvas moj , melem i vino

  udarom groma hitro se razabirući

 Potamniti nećeš bljesak mojih vjeđa

  gdje beznađem zure oči mrtve majke i

   brata i oca a  dijete u čuđenje nesta

    bez praha . 

 

      Djeva tad obijena bi

      kao zadnja Kurva božanska

        Svjetlost tad još stvorena

           ne bi, ni tama

             ni muzika glasa

 

   Položene niti najtajnijih mreža

     sigurno nisu došle otuda

       ni prah zlaćani ni cvat srebrni

          ni gvožđe ni kamenje

           što ne postoji.

 

      Kad sve već razara

           i ne stvara

    ni razoreno nebi smjelo biti

         Utišala Ruža ,

      zemaljski sat

   što otišao već je predaleko

 

 U sutonu nekom sigurno pjeva

    dva lica nasmijana i bez tijela

         odnoseć zadnju posudu duše

                     u hram

                 taj Nestvarni

 

    u galopu razarajućem

      u prahu paklenskome

      Mi ćemo se dići i iznova izaći

 sad slobodno misleći , stvarajući , rađajući

 

 Odjednom ćemo ostati , goli , bosi stranci

 Na zemlji tuđinskoj toj

 U prah pretvoreni iz praha stvoreni

 Ah sad napokon i to ćemo moći .

 

 Al glas svoj utišaj i beskrajem plači

 Nijemo bez suza ti očajavaj

 za sve što u životu voljela nisi

 a u smrti sigurnoj

 trag Njen (već) Postoji