O, dubino nestvorene mene,
otisnut ću dušu svoju,
daleko od obale postojanja,
i zaploviti hrabro,
kao brodić od papira,
porinut dječjom rukom
ljubavi...
Potonut ću
u plavetne bezdane oceana
na dno svih života
proživljenih,
pa ću biti uznesena
na površinu nemirnu,
gdje će sunce
moje tkivo papirno
zapaliti
a onda me
bez imalo mene
u svoje srce ponijeti...
Tek tada, ognjem toplim
druge duše ću grijati
i vječnom suzom feniksa
u njima,
bol njihovu
zaboravljati...