Kad nebo i more spoje svoje vlažne usne, znat ću da milujem nečiju kosu dlanom duše i u nju utapam svoju. Odbačena trajanja nekih trenutaka zabacila sam iza leđa, a u sivoj kopreni ove ljetne kiše kroz vene osjećam završnicu protoka plazme i kao lanac, krhak od satkanog vjetra, lomi me i reže tragove na koži. Te niti ...kad nebo i more spoje svoje vlažne usne ... za jedan treptaj duše pomiču otkucaj života i dotiču dno tišine. Niz ledeni trag vlažnih usana, koje klize po toploj koži, pišu se nove smjernice, urezane kao linije na dlanovima i ne znam kuda vode. Na kraju, kad mi pokažu put, stvarno ću znati da milujem nečiju kosu dlanom duše i u nju utapam svoju.