Jedne noći obuzeo nas je žar magije, obuzeo nas je san svih snova. Doživjeli smo ljubav. Nije bilo teško rukom dodirnuti ni nebo ni pakao. Lutali smo našim pustim stazama, na centru nebeskog svoda gledali smo zlatnu boju sunčevog diska, povezali se s našim demonima i razoružali ih. Vodio si me dalje u tišine svog djetinjstva, pratio me u mojoj predsmrtnoj samoći i nisi me dozivao svijesti, pratio si me u tom komadanju srca na dvoje. Podijelili smo taj obrok, dok su bijele ptice nadlijetale naše nebo i nisu mogle ništa. Vilinske suze bile su tek bajka. Razrušeni grad je bio najljepša metropola sazidana od našeg kamenja ljubavi. Nakon toga, demoni su postali presamotni, počeli smo ih dozivati, vjerovati im. Tada sam sa zlatne litice skočila u beskraj dalekih snova... nisi me slijedio. Ostao si na toj litici, sam … poguren… umro si u sebi sam. I dalje te vidim, kao veliki čarobnjak mi šalješ te bijele ptice što odlijeću ispod trepavica, vilinske suze su stvarnost, a ja gledam razglednicu razrušenog grada, čuvajući samo taj jedan kamen ispod kojeg sam spavala, sklupčana kao zmija. Tvoja duša me i dalje prepoznaje, ali se ne usuđuje dočekati tu novu zoru. Demoni su zavladali tvojim bićem i ti si njihovo novo carstvo.