PROČITANO

594

PUTA

NOVA ZBIRKA POEZIJE "PROTOK VREMENA" prof. Habib Mandžić

Nova 8. zbirka poezije PROTOK VREMENA, autor prof. Habib Mandžić

NOVA ZBIRKA POEZIJE „PROTOK VREMENA“
AUTOR PJESNIK PROF. HABIB MANDŽIĆ

Nedavno je tiskana (štampana) nova 8. zbirka poezije „Protok vremena“ koju je napisao pjesnik
prof. Habib Mandžić.

Ovu knjigu sam kompletno pripremila i obradila za tisak (štampanje) i napisala sam jedan od tri osvrta na ovu lijepu zbirku.

Autor se ovim riječima obratio svojim čitateljima:

„Dragi prijatelji, dame i gospodo,

Moja osma knjiga, a druga knjiga poezije "Protok vremena", stiže mi iz štamparije.

U ovu voljenu knjigu ulio sam svoje najdublje emocije, svoje suze i znoj. Stvaranje knjige iziskuje mnogo vremena, truda i posvećenosti.

Na ovome pjesničkom đerdanu nanizane su 123 pjesme koje pjevaju o životu, ljubavl, vjeri i nadi.

"Pjesnici nose srce u očima, oni su posebna bića koja blistaju, dok hodaju, dok sanjaju, dok govore, a ne dišu dok vole i umiru kad su u sferi nepostojanja.

S kojom lakoćom Habib Mandžić plete stihove, a ja kao da stojim ispod ljetnog pljuska i gledam prolijevanje kišnih kapi po licu, nepokrivena, u nekoj formi očekivanja stojim i puštam da me kiša zalijeva kao da "lišće zapjeva i tango zaigra", a netko to "sve posmatra i dušu odmara.".

Jadranka Varga

Ko želi kupiti knjigu može mi se javiti preko Messengera ili Vibera i knjigu potpisanu šaljem na kućnu adresu.

Dragi Bog ga blagoslovio ko god knjigu kupio!“

prof. Habib Mandžić, pjesnik
https://www.facebook.com/habib.mandzic

BILJEŠKA O AUTORU

Habib Mandžić rođen je u Gladovićima kod Srebrenice (Bosna i Hercegovina). Diplomirao je engleski jezik i angloameričku književnost na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Prištini. Od 1983. do 1992. predavao je engleski jezik u srednjim školama u Prištini, Srebrenici, Bratuncu i Ljuboviji, a predavao je engleski jezik i na narodnim univerzitetima u tim gradovima. Od 1995. živi u Melbourneu (Australija).

Objavljivao je radove i članke u mnogim bosansko-hercegovačkim novinama, magazinima i časopisima kako u matičnoj domovini, tako i u dijaspori. Dao je nekoliko intervjua za australsku ABC televiziju, SBS-radio i dnevne novine The Age.

Postdiplomski studij i magisterij u „ESL“ (English as Second Language) završio je na univerzitetu Monash u Melbourneu. Dugi niz godina predavao je engleski jezik na institutu Holmesglen i na AMES-u (Australija).

IZDANE KNJIGE

~ Bosanske sirat-ćuprije
(Bosnian narrow bridges), 2005.,

~ Potraga za srećom
(The pursuit of happiness), 2007.,

~ Budi sretan (Be happy), 2009.,

~ Radari ljudskih duša
(Radars of human souls), 2011.,

~ Kako biti čovjek među ljudima
(How to be a person amongst people),
2017.,

~ Ljubav i strah (Love and fear), 2020.,

~ Kada pjevam, Mjesec me sluša
(When I sing, the moon listens), 2021.

PROTOK VREMENA

Kako sekunde prolaze,
gledamo život unazad
ono što su naši životi nosili
i sa čime smo se tada ponosili.

Kako minute prolaze,
vidimo šta je propalo kroz pukotine
dijelove života smo zadržali,
a njegovu bit skoro izgubili.

Kako sati prolaze,
mislimo o onome šta smo naučili
ono što smo naučili, većinu zaboravili,
puno bitnoga u podsvijest potisnuli.

Kako dani prolaze,
voljeli bismo mnogo toga povratiti
i da nikada nismo o tricama raspravljali,
nadam se da me dragi neće zaboraviti.

Kako godine prolaze,
u životu stojiš sam,
svi su davno odrasli,
oženili se i otišli
ili žive sasvim sami.

Kako život prolazi,
stojiš zasluženo ponosan
gledajući kako ti djeca
dobro odgajaju svoju djecu.

Jednu od recenzija u knjizi napisao je i gospodin Elis Sofić:

RECENZIJA

Kroz „Protok vremena“
Habiba Mandžića

Ljudsko putovanje od zemaljskog umora do nebeskog odmora je čista poezija. Radost i tuga u čovjekovom životu smjenjuju se kao dan i noć. Ljudi ovog doba više ne slušaju život, jer su umrli u sebi. Trčeći za nebitnim zaboravili smo ono važno. Ostvarili smo materijalizam i postali duhovni siromasi. Mogući život učinili smo nemogućim. Tužna sreća je sve što imamo. Naše doba je izbrisalo svaki trag ljudskosti u čovjeku i faustovski duh je zavladao svijetom.

Svijet sačinjen od zaborava ne zaslužuje ništa manje, nego život pun prisjećanja zapisan perom sudbine i tintom krvi vlastitog srca na bijelim listovima čovjekove knjige. Poezija je lijek protiv zamiranja srca, a ljubav u sebi smiruje beskraj.

Vrijeme je kao rijeka što teče od izvora prema velikoj vodi da postane jedno sa cjelinom, okean bez dna i bez obala. Tako sam i kroz poetsko djelo Habiba Mandžića potekao stihovima ne bih li dosegnuo cjelinu na kraju puta. Poslušao sam pjesnikov savjet i zagrlio sadašnjost pitajući:

“Ko će da nakupljenu prošlost
sastruže sa moga bića?
Čije će misli zauvijek biti sklonjene u vrijeme?”

Ali čovjek u sebi sabire početak i kraj svoga putovanja da bi s ovoga svijeta otišao kao onaj koji nema ni početak ni kraj, već vječnost i beskraj. Možda baš o tome kazuje ona čuvena izreka Vjerovjesnika Božijeg Muhameda, mir Božiji s njim: ”Ko upozna sebe, upoznao je svoga Gospodara (Boga).”

Čovjek je uvijek sebi onaj najudaljeniji i onaj koga najmanje poznaje. U razgovoru sa sobom uglavnom izbjegava neugodna pitanja. Pun je sumnje u sebe i živi u svojoj praznini koju popunjava imanjem i nagomilavanjem svega i svačega što mu ne treba u životu, dok za to vrijeme propušta ono važno. Nekad je bio knjiga puna misli, a danas je život bez mjere ili kako pjesnik veli:

SIROMAŠTVO

Gledao sam staru kuću šeperušu
pod joj bijaše napravljen od plavoga blata,
sve je u njoj tiho propadalo
i snijeg je ulazio na drvena vrata.

Da li će ikada razumjeti bijedu
i da l’ će im tvrda srca omekšati,
iako poznajem mnoge siromašne,
bogati su jadniji od onih u šeperuši?

U svome izbjegličkom razmišljanju, daleko od mjesta svog djetinjstva i topline roditeljskog doma, daleko od svega što je ikad znao ratom, unesrećeni čovjek čuva živu ranu u srcu što neprestano krvari. Rat nije otac svih stvari, već grobar svih ljudi. Sve što se u svijetu događa, događa se i u nama samima. Mi smo pitali, a svijet je odgovorio. Kad nestane ljudskog u ljudima, nestaće i ljudi. Rat, zapravo, nikada niti ne prestaje, jer kad prestane, oko nas tad počinje u nama bolan i neprebolan, jer smo živi svjedoci onoga što je nečovjek učinio čovjeku. Zaborav je luksuz koji preživjeli ne mogu sebi dozvoliti.

KRVAVA DRINA

Drina teče niz tamne i crvene klisure
bošnjačka nevina krv ju je obojila
i dok umačem svoju ruku u Drinu,
osjećam se kao kisela i gorka pavlaka.

Svijet sačinjen od zaborava ne zaslužuje ništa manje, nego život pun prisjećanja zapisan perom sudbine i tintom krvi vlastitog srca na bijelim listovima čovjekove knjige. Poezija je lijek protiv zamiranja srca, a ljubav u sebi smiruje beskraj. Zato ovo putovanje kroz knjigu pjesama Habiba Mandžića privodimo kraju stihovima ljubavi:

MOĆ LJUBAVI

Ljubav odbija da ju se opisuje,
ona nema oblik, nema zadati tok,
nema birokratski formular niti obrazac.

Ljubav nije nikakav predmet,
ona se nikome ne prilagođava.

Ljubav se uvlači u naše živote
od trenutka dolaska na ovaj svijet.

Od plačne bešike pa do utihla groba,
ljubav je vječito s nama i u nama.

Ljubav gori poput kozmičke svijeće,
ponekad zatreperi, ali nikad se ne gasi.

Ljubav može biti nevidljiva
i kada nam je svima pred očima.

Ljubav te, čovječe, može lahko isprazniti,
ljubav te može nanovo napuniti,
ljubav te može izgraditi ili razrušiti,
ljubav je ona svjetlica u čovjekovoj duši
koja gori i kad plamena nema.

Ljubav je prostrana poljana u tvom srcu,
ljubav je trajna rijeka u tvom umu,
ljubav ne pravi razliku među tvojim čulima,
ljubav sve vidi i kad postaje slijepa.

Ljubav je kozmičko dobro
koje obuhvata cijeli svijet
i sve što postoji na ovome svijetu.

Bez obzira u kojemu kraju svijeta boravio,
ljubav ima svoj vlastiti jezik i pismo.

Koliko je god ljubav svuda oko tebe,
ljubavi nikada nema napretek.

Ljubav je, čovječe, najveći Božiji dar,
darovan svima nama kako bismo
lakše podnijeli samoće i vrveži ljudske.

Ako knjiga šuti, čovjek je pun neznanja, zato neka ova knjiga govori...

Elis Sofić
Srebrenik, BiH, 15.11.2022.