Tebi,

koju su umrtvili

kamenom i bojom,

oduzeli ti čeda

koja si,

svako za sebe

dojila mlijkom zvijezda,

tebe,

hraniteljicu,

čudesnu, lijepu,

beskrajno nježnu

blaženu u svojoj ekstazi,

tebe su bacili na pločnik beskrvnog postojanja,

odvojili te za sebe

prisvojili te

i tvoju svetost pretočili na zidove...

Ljepoto,

Kraljice,

iz tvojih bedara

zmiju sakrivaju

bezgrešno ljubav

sastavljaju

od komadiće gline i praha,

dok ti jecaš

čekajući uskrsnuće...

Ja ti se klanjam

svim istinama

koje su ti oduzeli

da bi stvorili svoju,

i prinosim ti pehar

u kojeg je uronjena krv

svih lažnih pokušaja

da te zgaze

i sakriju od Onoga

kojeg si Ti,

najljepša,

porodila...

Pogledaj me,

i dopusti

da kroz zjene tvoje tamne

doplovim

do srži ognja

kojeg neprestano

žele ugasiti...

Ja tek naslućujem

i počinjem prepoznavati

metamorfozu vlastite skučenosti

u savršentvo bezgraničnosti...

Vraćam te na prijestolje

i ljubim tvoje skute...

Ti jedina znaš

kako je težak put

od progonjenosti

do posvećenosti,

jer samo ti znaš

što znači biti

i ostati

žena...