u budnom predvorju sna

  dotače proljeće tvoje duše

snijeg mojih usana

  i vjeđe

 otežale od umora...

 O, kako sam se borila protiv  hladne

a tako zamamne

 smrti zaborava..

 Sječaš li se,

 ljubavi moja?

 Bila sam ti sve

 drhtaj tvoga srca

 tvoj šapat tuge

koja te znala svladati

 zarobila sam iskrom

dječje radosti

 oivičene plamenom žene...

Trebala sam ipak za tebe ostati samo riječ

koju se ne može poreći

slika

koja se može u trenutku promijeniti..

Vjerom u tvoje sjećanje

dala sam ti srce

 ne znajući

da je prije mene

u tebi netko

moj nezaborav

obrisao...

Živim hibernirano

 oivičena nadom

da ćeš se sjetiti tko smo mi

i koliko smo vječnost varali

besmrtnošću

svoje ljubavi...