Odjednom sam
tako umoran,
sjetan i tužan.
Želim biti sam.
Mir mi je doista
nužan.
I sjedam tako
u polumrak sobe.
Ja,samoća i glazba.
I dok Chopinov
Nocturno svira,
sve to me tako
snažno u dušu dira.
I onda se lagano
doista dogodi i
moja,duša,um i tijelo,
tog umora,teškog
se potpuno oslobodi.
A onda opet
osjetih bilo!
Krv ponovo ispuni
žile,oči opet
postaše žive
i misli se javiše
opet,životne
vesele,čile.
Sifi;08.08.08
Autor:Bruno Nikolic
http://nibruno.blog.hr
CC some rights reserved