Probudili me noćni sati… Prazno nebo odvodi na suhe obale gdje duša pleše svoj ples…Sanjala sam da me u tim noćnim satima budi miris ruža. Između svjetova nema granica, krijem se u krugu, a on nema kraja… Ispred zrcala vidim prolaz prema drugoj dimenziji ljubavi, života i crvenih ruža. Iznad vode lebdi sjena, sjena moje duše. Slika bez posvete, glazba bez stihova, noć bez Mjeseca… U kutu oka postojiš, skrivaš se, traješ… Nema kraja… Ljubav postoji u svakom obliku u kojem se daruje i zbog koje živimo, vraća nas na početak onih prvih osjećaja, prvog poljupca s tobom… To odbačeno crveno svjetlo šeće od mene do tebe, a crvene ruže i dalje tiho šumore, kao velovi kiše što zastiru panoramu grada… Pitam se kako bih ja živjela, da nisam srela tebe?