Noćas su zvijezde potonule
u more tvoje duše,
niti jedna na mom nebu
nije željela ostati
sve su željele za tebe blistati
u tvojim očima zaspati
u tvojim rukama ostati..
I nije nam bilo važno
hoćemo li se u tami
izgubiti
ili se o hrid razbiti...
Naša plava tijela
naše nježne duše
dvije male barke
na obali ljubavi nasukane
valovima ljubavi donešene
bez mogućnosti povratka
usred
nezaustavljivog prestanka
usred
vječnog rađanja
i ponovog nastanka...
Ljubila sam te
ne dotičući prstima
tvoje usne
oni su negdje
u svili tvoje kose nestajali
i tamo ostajali
opijeni mirisom soli
opijeni mirisom svih tvojih proživljenih boli
koje sam dahom svojim čarobnim
iz tvoga srca vadila
a onda ih
zauvijek
iz tvojih sjećanja brisala..
Ljubavi,
sve bijaše sakupljeno,
što je bilo rasuto
u alabaster tvog pehara
u smiraj i drhtaj
mojih damara,
koji su tvojim ritmom srca kucali
životom
kojeg samo ti znaš pokrenuti
samo ti održati...
Noćas smo bili čarobno jedno
na vrtuljku nebeskog kotača
kojeg je svemir
za našu ljubav stvorio
za ovu noć
ljubomorno čuvao...