Noć, kao tamni saten… provlači svoje trake ovim sivim danom i polako ubija dan. Koliko je svjetla oko tame, toliko je i tame u nama. Duboko u sebi pamtim onaj prvi zov nježnih riječi, onaj dan kad si svoju ruku spleo sa mojom. Sve se događalo tijekom dana, a znao si d ate neću uvesti u beskonačnost iz koje ne znaš izlaz. Beskonačnost ne traje našim životima. Sve se lagano zbroji, oduzme i na kraju ostane ono zrno srca što ima svoje lagane ritmove. U tom moru hladne svjetlosti prolazila sam danas kao sjena… kao san. Tiho je u meni odzvanjala prošla noć, prošli životi. Sjetila sam se nekih trenutaka, neproživljenih u ovom životu, a toliko jasnih da je tišina postala pretiha. I tako se dogodi buđenje nečeg, duboko uspavanog u podsvijesti i u nekoj tajnoj šifri memorije, zaleprša poput sitne kiše i nestane u visini očiju. Još se uvijek iza mirnog čela kriju tajne misli, tajni znakovi, tajni snovi. Kad jednog dana moja duša proleti iznad svijeće života svoj posljednji let, znam.. plamen će se lagano pomiješati sa tvojim dahom pa ćeš me ispratiti u daljine, gdje ćemo se opet sresti… znaš… noć mi je ispričala ovu priču… vjerovat ću joj…