Prolazila sam sinoć trgom ispod uličnih laterni ne približavajući se previše svjetlu da mi kao noćnoj leptirici ne sprži krila i polako se vraćala u svoja vremena kad sam znala lutati gradom s nekom sjenom što me grlila... više im se ne sjećam ni imena ni lika. Pažljivo sam motrila sva ta bezlična lica i znala sam da niti na tren tvoje lice neće stati pred mene i zarobiti moj pravac kretanja. Naši bedemi su još veliki, dugački i traže novo ishodište za presijecanje mog pravca kretanja prema tebi. Dok je sat otkucavao ponoć, nakon lijepo provedene večeri, saznala sam da u kombinaciji glasova možeš osjetiti titraj noći i njenu mekoću. Volim igru pojava i odnosa kad se izmiješaju i definiraju neka buduća vremena što obećavaju pozitivan predznak. Neću tražiti ništa. Kad dođeš... možda ću lutati gradom s tvojom rukom na mom ramenu ispod uličnih laterni i više se ne plašiti svjetlosti.