Tek toliko, da baš ne bude do kraja gorko,
dok nas nude slatkim,
sladunjavim metaforama,
i svuda trpaju med
umjesto pelina,
na kraju,
umjesto meda
opet šećer,
brže se konzumira
rastoči se
membranama uma
i dovede pogled
do krajnjeg ruba tuposti
do slijepe ulice gluposti,
Takvi su naši pipničari
u režimu
bez širom otvorenih vrata
u kafiću
zvanom život
punom plagijata…
No sugar, please,
izgovaram
dok mi na stolu doze slatkorječivosti
uredno postavljaju..
Obični ljudi
nemaju vremena za priču
obični ljudi na trotoaru
žive i odžive,
šutke,
ne viču,
ne naručuju
jer nemaju čime
da naplaćuju,
i ne poznaju sapunice
indijsko-meksičko-toksične
lažunice,
jedan jedini sapun,
napola potrošen
i u džepu sačuvan
izgužvani račun…
No, sugar, please,
želim ostati na gorkim solima
tu i tamo
na nadošlim bolima,
jer,
kloaka toksične laži
treba nestati
treba prestati,
i dok duša žudi da je mlazom istina opere,
vrijedni donatori
daju besplatno
svoje slatke osmjehe
skrpane na brzinu
dok iza maske očaj skriven čuči..
Društvo i hijerarhija šećerlema
poput Pinokija
zastalog u obilju onog
čega je bio željan
a glave će mu doći,
zapravo,
ušiju,
glasom će njakati
dok će suze rastapati
jalove snove
i zadnji kolačić u ustima..
No sugar, please,
Majke koje ne stignu to biti,
očevi negdje u svojim svjetovima
probitka, i dobitka
dok djeca unatoč svemu
imajući sve
nemaju ništa,
jer reklame su pravilo
i pokazatelj..
Rolice u umaku,
instant svi happy,
dok glad ne dobije svoje istinsko zadovoljenje
ali ne kroz tijelo,
duša vapi za smislom
dok tijelu guraju pladanj besmisla,
ali sve u perverzno slatkim oblicima,
samo da se guta
daj što daš..
Poput opijata
koji te čini lutkom na koncu
dok plešeš
vođen ljepljivim rukama
slastičara bez diplome..
No sugar, please..