Ništa novog na ovom svijetu nije,
što jednom davno nije već bilo.
Sa neba sunce se oduvijek smije,
najtoplije je uvijek majčinsko krilo.
Snovi su nam uvijek isti,
otkada je ljudskog roda.
I krajolici plavi,čisti,
na palubi životnoga broda.
Tuga nas uvijek iznenadi,
na pepelu prošlosti, dok vidamo rane.
O ljubavi kad se radi,
uvijek moramo odabrati strane.
Rijetko nas koji anđeo posjeti,
u snu dok plovimo.
Sreća kroz nas proleti,
djeliće njene,u zraku lovimo.
Ništa novog,na ovom svijetu nema,
što već bilo nekad nije.
Duša na novo rođenje se sprema
ko da nije živjela.. već prije.
irida
bglavac
