Predajte zastave vi umorni sanjari
pozaspale su u jatima ptice
koplja odložiše posljednji neimari
mjesec sakrio u krošnje blijedo lice

Narcis izgubio ogledalo u dubinama vode
vjetar utihnuo i odnio u daljinu jeku
sa škripom zatvorila se vrata slobode
zaludu izvori traže svoju rijeku

pjesnici su zaboravili svoje lutnje
u travom zarasloj dolini nade
pretekle ih zebnje i slutnje
netko uporno snove im krade

još samo poneka riječ zazveči
kao loše naštimana violinska žica
izgubljene to odjekuju riječi
raspršene poput jata ptica

topot olovnog vremena
iz planina šuljaju se vuci
teret uzaludnog bremena
zbačen u napuštenoj luci

nije vrijeme za sanjare
u ova vremena gluha
sad jedino dijele čarobnjaci
mrvu soli… komad kruha

kome su potrebne pjesme
kad sloboda u uzdama korača
i svaki mi maleni korak
šutnja odjekom vraća