Nije mi zadrhtao luk,

kad uđoh

u dvoranu svetih balegara,

kojima ne bijaše teško tuđe nedohvatnosti

u sfere božanske zavrtjeti,

od nečega što je puk prezirao

oni su stvarali pjesme...

Nije mi ruka klonula,

kad vidjeh

skarabeji plišani

posloženi kao igračke,a

na zidovima

prikačene još žive leptirice..

Gdje sam to zašla?

u koju katakombu podsvijesti

gdje samo muk

i olakotne igre sa onim

što još malo diše

ili sa onim

čija svetost postaje čin blasfemije

bez žive volje blaženog kotrljana?

Tu negdje, i snove, netko čita,

ispričane žutim slovima

nekog prolupanog prosjaka

koji je isprosio novčić

da kupi za sebe gutljaj ljute ljubavne vatre...

Ne, nije moja strijela odustala od pogleda

koji nebo

u ovom kuloaru sivom

želi pronaći..

Ja i dalje

mogu u trenutku

postati sve

jer i jesam sve

i mazna kuja

i sveta zmija

ona koja se gubi kada se otvori

i ponovo se pronađe

kada se zatvori..

Ja jesam sve

ali ovdje,

u ovoj dvorani plišanih skarabeja

biram da sam ništa..

Jer

tek tako mogu

sudbinu svoju

kao lopov prevariti

i izlaz do svjetla

ponovo pronaći...