sa snom u stegnutoj ruci
zbiljom se oprezno korača
vrebaju probuđeni vuci
puca  staklena niska
rasuta dolinama plača

ruku zato rastvori
osmjehni se kao dijete
tko se sa sjenama bori
strahove same plete

uvijek te neka obala čeka
ostavi želje tašte
riječ probudi jeka
razapeti šatori mašte

pjesnici su oduvijek čudaci
ljudi izvan vremena
na bojištu posljednji junaci
na vodi namreškana pjena

pjesnici su djeca lune
mjesečinom ozarena im čela
snom bisage im pune
piju sa vilinskih vrela

 oni nespoznatljivo slute
spajaju ljude i vidike
vjetar nagoni ih na pute
od riječi sklapaju slike

zametnuli su okvire
prešli sve granice
nikad se ne mire
već ispisuju nove stranice