sa snom u stegnutoj ruci
zbiljom se oprezno korača
vrebaju probuđeni vuci
puca staklena niska
rasuta dolinama plača
ruku zato rastvori
osmjehni se kao dijete
tko se sa sjenama bori
strahove same plete
uvijek te neka obala čeka
ostavi želje tašte
riječ probudi jeka
razapeti šatori mašte
pjesnici su oduvijek čudaci
ljudi izvan vremena
na bojištu posljednji junaci
na vodi namreškana pjena
pjesnici su djeca lune
mjesečinom ozarena im čela
snom bisage im pune
piju sa vilinskih vrela
oni nespoznatljivo slute
spajaju ljude i vidike
vjetar nagoni ih na pute
od riječi sklapaju slike
zametnuli su okvire
prešli sve granice
nikad se ne mire
već ispisuju nove stranice
irida
bglavac
